Став

Зашто „балимо о Европској унији док народ због ЕУ живи све сиромашније“?

Ако се присетимо да је непревазиђени руски писац и мислилац Фјодор Достојевски рекао да „на овом свету нема ничег тежег од искрености, и ничег лакшег од ласкања“, онда увиђамо да барем српски владика Филарет у својој недавној изјави о Европи није ишао тим лакшим путем којим иду многи, него управо оним најтежим, оголивши истину до краја.

Наиме, тај црквени великодостојник који се налази на челу милешевске епархије Српске православне цркве се у свом говору поводом верског празника Велике Госпојине, како су пренеле све новине и информативне агенције, на недвосмислен начин изјаснио о европском путу балканских земаља, па је тако поред осталог оценио да ни Србија ни Црна Гора не иду добрим путем, јер како је дословно рекао – „само балимо о Европској унији док народ све сиромашније живи због Европске уније”. Он је то окупљеном народу објаснио следећим речима – „Овако ваши дедови и прадедови нису чинили, него су чували образ и душу своју спасавали. Данас немамо ни душе ни образа, само знамо да балимо о Европској унији, а све теже и теже народу од ваше Европске уније. Никакви сте људи, никакав смо народ, ако чекамо да нам неко из Европе донесе тањир чорбе”, закључио је владика.

Штавише, у наставку свог искреног говора у манастиру код Пљеваља, неоптерећен оним што се у политичком жаргону назива рејтингом популарности, епископ Филарет је критиковао српске и црногорске званичнике зато што су им „уста пуна Европске уније”, те их је отворено замолио и следеће – „Кажите некад Русија, неће вам ништа бити. Нисте ваљда постали толико мутави да не знате изговорити никакву другу реч осим Европске уније“, казао је српски владика, и још је на крају додао да је „брука што уводимо санкције Русији“, а оне који су то урадили је назвао „бедама“, те на крају закључио – „Немојте мислити да су читав свет, Путин и Русија луди и блесави, а само сте ви паметни“. Дакле, све је то изговорио епископ Филарет, очигледно не покушавајући ни мало да улепша стварност, нити да било коме ласка, иако би то по Достојевском било најлакше.

А као још један доказ да је преосвећени владика у свом говору био инспирисан управо тим књижевним класиком, потврђује размишљање Достојевског у „Дневнику“, где на једном месту каже ово – „приврженост Русије Европи је фатална и неодговорна страст. Ми смо сами направили од Европе некакав духовни Египат. Није ли дошло време да размислимо о изласку одатле, преставши да будемо просјаци који стално нешто мољакају? Није ли сада време да саберемо мисли, да се усредсредимо сами на себе, и да живимо у складу са својим сопственим интересима?“, упитао се напослетку велики писац. А за Словене опчињене Европом је предвидео да ће на крају, како је буквално рекао, признати „да би без Русије као великог источног центра, њихове нације ишчезле у европском океану, онако како ишчезава неколико одвојених капи воде у мору“, констатовао је Достојевски.

Према томе, епископ милешевски Филарет је у суштини само поновио ту основну мисао и прилагодио је савременом тренутку. Па ипак, мора се признати да је он био за нијансу огорченији и од самог Достојевског, јер је пре неколико дана на крају свог говора драматично закључио – „Куку ти га и вама и нама останемо ли овакви какви јесмо“. Али можда је српски владика имао доброг разлога за то.

Ратко Паић, Глас Русије

�оментара

  1. Zivim u EU 25 god. Zahvaljujuci EU, desetine ljudi iz Srbije su radili za mene, zaradili lepo ziveci u Srbiji i odlazeci na daleki Istok. Od 1989 radim i postojim u Srbiji i ljudi su radili za mene i za vreme sankcija i bojkota. Nikada nismo stali…
    Najvece zlo koje postoji je EU. Naravno, neko ce reci “lako je njemu da s..e, kad zivi tamo”… To je duga prica, ali je konstatacija o meni pogresna. Zbog privatnih okolnosti sam jos ovde. Tacno je, za mene radi prosecno 20ljudi, svi su uvek bili isplaceni i nikom nikad nisam ostao duzan. Najvece zlo koje postoji je EU. U mom sadasnjem zivotu, moja supruga je Egipcanka. Sve cinim da odem da zivim u Egipat. Ne ovde gde sad zivim (Holandija). Vec Egipat… Zasto? Samo zato sto mi u Srbiji nije privatno ostalo nista (razvod). Svi oni (osim politicara) koji su za EU, ili su maloumni, ili su idealisti, ili su jednostavno neobavesteni. Ja sam u Srbiji 15x godisnje, ljudi i dan danas rade za mene, a ipak ne zelim da ostanem EU. Jer znam…

  2. MALO ZA PODSEĆANJE STARIJIH,A MLAĐI DA VIDE SAMO MALI DEO MONSTRUOZNE MILOŠEVIĆEVE PROPAGANDE: U Srpskoj pravoslavnoj crkvi, međutim, stvari su shvatali daleko ozbiljnije. Posle devetomartovskih demonstracija i javno iskazane namere predsednika Srbije da naoruža Srbe u Hrvatskoj, odnosi između SPC i režima Slobodana Miloševića znatno su se poboljšali. Kratko rečeno, činilo se da srpsko rukovodstvo ima nameru da ispuni jedan od najvažnijih interesa Srpske crkve – što je moguće veću Srbiju. Pojedini episkopi već tada su poredili novu hrvatsku vlast i državu sa Nezavisnom Državom Hrvatskom. U “Pravoslavlju” od 15. marta 1991. godine objavljen je tekst vladike Lukijana slavonskog pod naslovom “Antisrpsko nastupanje ustaške države”. Moglo bi se čak reći da je crkvena štampa najviše poradila na ubeđivanju srpskog naroda i srpske javnosti u ustaštvo novih hrvatskih vlasti.

    Dajući ogromnu pomoć Slobodanu Miloševiću da pažnju Srbijanaca skrene sa problema u svojoj kući na probleme u tuđim dvorištima, episkopi SPC su sa reči prešli na dela. Još na redovnom zasedanju Svetog arhijerejskog sabora, održanom u maju 1990. godine, zatraženo je “od nadležnih državnih organa da se omogući vađenje iz jama u toku rata pobijenih i njihovo dostojanstveno sahranjivanje pri hramovima i drugim za to pogodnim mestima”. Sveti arhijerejski sabor je smatrao da je “krajnje vreme da se ispuni taj elementarni dug čovečnosti i prema nevino pobijenim u toku i posle Drugog svetskog rata, nastradalim u bratoubilačkom istrebljenju. Jer, bez mira sa mrtvima i među mrtvima nema i ne može biti mira i pomirenja među živima.” Ovaj zahtev je ponovljen još dva puta, na vanrednom zasedanju Sabora u decembru 1990. i na redovnom zasedanju Sabora u maju 1991. godine.

    Ali, izgleda da neko nije želeo da se taj posao obavi u miru i tišini, u dostojanstvenoj atmosferi, kakvu su zasluživali oni zbog kojih je to tobože i činjeno. Kao da su američki televizijski delatnici u to umešali svoje prste: sve je bilo okruženo kamerama, reflektorima, novinarima. Ljudi su na televizijskim ekranima mogli da gledaju stravične slike sa stotinama lobanja i kostiju poredanih po šatorskim krilima. Prilikom vađenja kostiju iz jame Golubinke, u nju su se spustili čak i predsednik SDS-a za BiH Radovan Karadžić, član Predsedništva BiH dr Nikola Koljević i slikar Milić od Mačve. U “Pravoslavlju” od 1. decembra 1990. godine, u tekstu pod naslovom “Mučenici na videlu dana”, opisano je vađenje kostiju iz poznate jame Jagodnjače (nalazi se u Popovom polju, nedaleko od Ljubinja), duboke oko 50 metara, u koju su ustaše bacile oko 1000 pobijenih Srba. U tekstu su, između ostalog, opisani načini na koje su žrtve ubijane (hladnim oružjem, udarcima tupim predmetima u glavu, sekirama itd.), a naveden je i spisak predmeta nađenih u jami (gumeni opanci, duvanske kutije, dugmad, naočare itd.). Povađene su kosti i žrtava iz Žitomislića, Prebilovaca, Ljubinja, Trebinja, Majevice, Banjaluke i dr.

    Kada je započeo rat u Hrvatskoj, iskopavanja kostiju su prestala, kao i pozivi Sabora da se to i dalje radi. Začuđujuće je, međutim (ili možda nije), da u Srbiji nije obavljeno nijedno od takvih iskopavanja. Naravno, postavljalo se pitanje: zašto? U jednom svom tekstu iz 27. novembra 1991. godine, * vladika Atanasije Jevtić je objasnio da su ta iskopavanja bila pastirski pokušaj da “žrtve svog naroda, koje nisu samo pobijene nego i obeščašćene, opojemo i sahranimo i time njihove duše i tela oslobodimo posmrtnog mučeništva i poniženja. Srpski narod i njegova Crkva već pedeset godina čuju kako krv Aveljeva nevina viče iz zemlje, a Kain ne čuje glas Gospoda svoga. Ako ste vi i ostali zapadni svet gluvi za Aveljev krik, episkopi Srpske Crkve i sama ta živa Crkva narodna nisu, i ne smeju da budu gluvi. ”

    Ali, zašto onda kosti nisu vađene i na prostorima Srbije? Zar su svi, pa i episkopi SPC, bili gluvi na krike Aveljeve krvi koji su dolazili iz neposredne blizine, a odlično su čuli one iz hercegovačkih i hrvatskih jama i vrtača? Upravo je vladika Atanasije Jevtić naveo neka od mesta u Beogradu i okolini na kojima se nalaze masovne grobnice (na neka od njih on je odlazio i da održi pomen): igralište FK Grafičar, Lisičiji potok, kamenolom kod Topčiderskog groblja, igralište kod manastira Vavedenja na Senjaku, jedna uvala ispod današnje Careve ćuprije, dunavski ritovi na zemunskoj strani i ispod Dorćola itd. (Ovo je samo za Beograd.) Na ovim mestima pokopano je 15.000 – 30.000 ljudi, a leševe su zakopavali zatvorenici koji su dovođeni sa Ade Ciganlije.” Kako to da je ovim žrtvama bio dovoljan samo pomen, a onima iz jama nije, nego je njihove kosti trebalo vaditi sa dubina od 50 i više metara? U tom teškom poslu učestvovali su čak i članovi jednog speleološkog kluba koji je za pruženu pomoć od strane SPC odlikovan ordenom Sv. Save I stepena. Na prostoru grada Beograda bile su potrebne samo lopate i nekoliko dobrovoljaca da kopaju bez ikakvog odlikovanja.
    14. мај 2013.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Back to top button
Close

Детектовали смо Адблокер!

Поштовани, рекламе су једини начин финансирања нашег сајта те вас молимо да угасите адблокер на нашем сајту како би нам тако помогли да наставимо да објављујемо још боље и квалитетније вести без цензуре и длаке на језику. Хвала на разумевању!